Duhovni kutak

Oduvijek sam izbjegavao takve stvari

Oduvijek sam izbjegavao takve stvari

Oduvijek sam izbjegavao takve stvari

Draga karmelska zajednico,

Držim da vas mogu zvati draga, iako se još uvijek u sebi osjećam „nepridruženim članom“, tek promatram gdje sam i što je zapravo ta zajednica i gdje sam ja u svemu. Zašto sam tu, među vama… Ah tko će to znati, čudnovati su puti Gospodnji, čudnovati i nepredvidljivi smjerovi „lahora Duha Svetoga“ koji puše gdje i kako hoće. Kad je i kako zapuhao po obrazu moje duše, teško je reći, „slučajan“ susret na cesti, sa osobom koju jedva poznaješ, slučajan mail… Onako na slijepo, koji prolazi… “Dođi tamo je lijepo i dobro… Vidjet ćeš“. Odazvati se ili ne, srce je već godinama otvrdnulo, ta što se još može dogoditi novo u životu solidnog katolika, koji redovito „ide“ na misu, dvaput se godišnje ispovijeda, koji nema nekih grijeha, ima uredan život, obdržava zapovijedi Božje… Otići ili ne…? No Duh u tijelu se već uznemirio… Ma idem, da vidim to „lijepo i dobro“, prošao sam dosta toga u životu, znat ću što i kako… Evo me , u podrumu Karmela, prvi put sam tu, neke od vas poznam, većinu vidim prvi puta, ne osjećam se baš ugodno, vidim radosna lica, ali radost već davno ne stanuje u mom srcu, strano mi je sve. Sjedim i čekam što će biti… Nepoznata časna skakuće amo-tamo, priča li priča, vidim da se svi već razumiju i da su dulje zajedno… Slušam ušima… Srce je negdje zaostalo… Zapravo čekam kraj.

Kapela, iznad podruma, Sveta Misa, sjedim u zadnjem redu… Već sam prisutan u Zajednici neko vrijeme, svojevrsna priprava onih koji će uskoro primiti Škapular (što je to?)… Pjesma, a volim pjevati, počinje jedna za koju sam čuo, ali zaboravio: „Idem, evo me o Gospodine, bit ću uza te…“ Zaista lijepa pjesma, pjevam ju koliko znam, budi nešto toplo oko srca… Idem li ja, Gospodine, kad me zoveš?… Ah kao da me i zoveš. Nekoliko dana kasnije na Misi u drugoj crkvi, slušam i pjevam odabrane pjesme.. Kažem si: “Oh kako bi bilo lijepo da čujem onu pjesmu od neki dan… Kako je ono išla…? Zaboravih.” I zbor počne pjevati upravo tu pjesmu. Idem u tu crkvu godinama, nikad ju nisu pjevali. A sad? zašto baš sad? Nitko ne zna što osjećam…Uzbuđenje oko srca… Je li to Gospodine za mene… Zoveš li me doista…?

Ostat ću neko vrijeme u grupi, ne osjećam poseban čar, jedino neka slutnja da će možda nešto biti. Tko zna…. Opet podrum , svečano osnivanje Zajednice karmelskih laika, primanje Škapulara… Oduvijek sam izbjegavao takve stvari. Pa imam Boga, što će mi sve to uz njega… On je dovoljan.

Zapravo bio je to strah koji vučem kroz cijeli život od predavanja sebe u volju Gospodnju. Znaš ti to Gospodine dobro, ta ti me stvori iz ničega, udahnu život u moju dušu… Tko me bolje poznaje od tebe… Ali opet, ako se predam, onda više nisam gospodar situacije… To je nešto što ne volim. Vidim radosna lica, časne iz vodstva cijelog reda, došle su da uveličaju svečanost… Ah svečanost koja ide pokraj mene… Ne znam pravo ni jesam li član svega toga. Ostajem na površini kao promatrač, nije li tako najsigurnije. Zašto ne prekinem s tim? Već sam tu mjesec-dva, sve isto kao i prije, smješkam se poznanicima, par lijepih riječi, i to je to. Možda bi bilo najbolje pošteno reći da odustajem… Ali nemir je već ušao u srce… Idem na Duhovsko klanjanje, prvi put u životu, da vidimo i to… Osjećam da se nešto događa… Do sada su Duhovi bili jedan od „svetaca“.. Dođu i prođu… No nešto se događa, atmosfera je puna Duha. Sve je lijepo ( sjetim se.. dođi, tamo je lijepo)… Još jedino nedostaju plameni jezici nad glavama… Prvi Duhovi koje sam „doživio“. I zapali Ti Gospodine plamen nad glavom mojom, plamen svoga Duha, zapali onu prvu iskru, nužnu da zagrije moje srce…da se počne otapati led na srcu „solidnog katolika“ koji redovno ide na mise i čak dvaput se godišnje ispovijeda…

Nije više bilo povratka… Osoba koja me uputila me ohrabruje: “Idi, nastavi… Isus ti se nasmješio… Isus te voli…” Mene?… “Da, zauvijek… On te čeka… Ne boj se.” Ali Gospodine, to je tako teško, ne mogu se odreći sebe, nemam hrabrosti… Zid je predamnom visok i jak, ne možeš ga obići ni preskočiti, jedino srušiti. Oh pomozi mi Gospodine, što ću ja bijedan sam, ta cijeli život sam ravnam svoje staze, no dalje ne mogu… Moj dobri prijatelj kaže: “Moli se Isusu, On nikad ne ostavlja svoje… On će srušiti tvoj zid…

Ponovo misa u kapeli, svečana, blagdan je Srca Isusova, divan svećenik, nisam još u životu bio na takvoj misi… Kaže: “Otvorite svoja srca da Isus ulije u njih ljubavi iz Srca svojega…” Ma bih Gospodine, ali u njemu nema mjesta, sve je zauzeto svjetskim ispraznostima, nemaš gdje uliti… Ipak se nađe malo mjesta, očistih ga na brzinu, i On mi ulije nešto svoje Ljubavi. Koliko je moglo stati…?

I bi to mnogo…. I otada više ništa nije isto… Prvi put na Misi u čast Srca Isusova, i odmah mi duša sve razumje… Javim prijatelju: “Zid se klima… Ma ne samo klima, mora pasti.” I pao je…Od Duhovskog bdijenja do Srca Isusova, u tako kratkom periodu, je li moguće…? Da, ljudima možda nije, ali Bogu je sve moguće. Jer Isus me voli, znam to, govorio sam ranije da se osjećam kao čovjek koji stoji na rubu strme litice i treba da skoči dolje… U ambis… Ma tko će skočiti? Nema većeg iskoraka u životu, za to je potrebna nadljudska snaga, ostaviti sve svoje strahove i zablude, važnost, snažnost, i prepustiti se Njemu, što god se dogodilo… Gotovo četrdeset godina idem u crkvu… Nikad nisam imao hrabrosti skočiti sa svoje litice, bio sam zadovoljan postojećim stanjem, lizanja sladoleda preko stakla, gledanja torte u izlogu…i sad odjednom moj svijet se opasno ljulja na toj litici…

Moj dobri pratitelj kaže: “Skoči, ne boj se…” Ali time ostavljam sve svoje dosadašnje sigurnosti, kakve-takve ali ipak sigurnosti… No odluka je donesena… Skačem, pa što bude. Ako želiš Gospodine da se razbijem, neka se razbijem, ako ne, ti ćeš me dočekati… Tu dilemu zna samo onaj ko je već skakao… I padam, padam… I shvatim da sam skočio u samo Presveto Srce Isusovo… Ne u ambis, ono me dočekalo, mene „tvrde šije“ koji kalkulira i provjerava nisu li sve kockice uvijek na svom mjestu… U Srce me primi… Kolika je ljubav tvoja Gospodine..? Ah tko ju može razumjeti…

Uskoro će završiti prvo polugodište sastanaka u zajednici… Mnogi mi već nisu strani, mnogima i ja više nisam stran… Privikli su se na mene… Pa i časna mi se već nasmješila… Je li to moja zajednica? Poželio sam primiti Škapular… Ne znam baš najbolje što je to… Ali ne može biti loše… Ta ne bi mi Onaj koji me dočekao kod skoka sa litice dao nešto loše… Želim ga… Izgubio sam onaj strah od predavanja… Sad mogu reći radosno… Čini Gospodine što hoćeš… Nije me briga… Kad bolje pogledam, cijeli si me život vodio i štitio, vidio ja to ili ne. Vodi, ravnaj, čini što hoćeš… Imam potpuno povjerenje u tvoj Put, i Tebe, i u majku Tvoju… Koju preko tebe upoznajem, koja me spašava i privodi k vjeri…i nema više potrebe za slaganjem „kockica“… Ti si ta glavna kocka, kamen ugaoni.. Dođi Gospodine Isuse.

Karmelićanin srcem, Zajednica karmelskih laika BSI Strmec

Izvor: ZKL-BSI Strmec Uspon (1-6) 2013/2014

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

15 + sixteen =

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Current month ye@r day *