Duhovni kutak

Karmel je u srcu

Karmel je u srcu

Karmel je u srcu

Prošlo je već više od dva mjeseca kako oko vrata nosim dva „komadića krpica na uzici“ i uz njih malu medaljicu. Još nije bilo ni jedne sekunde da bar jedno od njih nije bilo na vratu, bar jedno. Bit će da je to nešto važno kad se od toga ne odvajam. Zapravo vrlo važno, jer držati svo vrijeme nešto na sebi mora da je značajno, nešto što se ne skida ni kad se čovjek posve razodjene. Da jako je to važno. No priča o tome je počela davno, još kad bijah „pravi katolik“ koji je sve držao pod kontrolom pa i svoju „vjeru“… I Boga… Stajao sam u kući jednih prijatelja u Rijeci i gledao u zid, zapravo u nešto što je ličilo na diplomu. Uramljena potvrda ili nešto slično tome. I razmišljao o napisanom. Pisalo je otprilike: “Posvećujem sebe i svoju obitelj presvetom Srcu Marijinu“. Tekst i sveta slika, nečiji potpis, čak možda i žig, donešeno iz Rima sa nekog hodočašća. Gledao sam u to i cijelo moje biće je odbijalo ono što je pisalo. Grozio sam se i od pomisli da bih ja mogao nekome tako predati svoj život… Nekome nepoznatom. Ma znao sam ja tko je Marija, čuo sam i za štovanje Njena Srca, no to su za mene bile tek periferne stvari vjere, pučke pobožnosti… Tako… Od ljudi koji nisu posve dokučili vjeru, kao ja na primjer. Mišljah tad: “Pa imam Boga, treba li još išta uz njega?” Nisam o tome govorio nikome… To mi je bilo miljama daleko od srca, a i tko bi me razumio.

Sjedim u Brezovici na klupi ispred karmelske crkvice, „svetac“ je Gospa Karmelska. Očekujemo početak svete mise… Žena mi kaže: “Ja bih se upisala u škapularsko bratstvo. Evo tu su rekli da se može pristupiti i dobiti škapular. Hoćeš li i ti?” A što ti je to škapular, pitam… Već sama riječ mi je čudna, nekako odbija. I žena mi ukratko pojašnjava što je to. Hvala, odgovaram ja. Samo ti uzmi. Ja sam „ozbiljan čovjek“ (to mi je uzrečica kad se nekome podsmjehujem na njegova djela ili mišljenje). Mislim u sebi: “Ma što ću se ja upuštati u nešto tako sumnjivo. Još mogu dušu izgubiti u tim stvarima. A vjeru sam tako teško našao i to u srednjim godinama.” Misa završava, žena ostaje još neko vrijeme da primi škapular…nešto potpisuje… i idemo doma.

Karmelska zajednica u Strmcu… Stojim u uglu prostorije i gledam: dio članova prima škapular. Nešto sam čuo o tome, no nisam bio siguran o čemu je točno riječ, novi pojmovi, zajednica, bratstvo, škapular, medaljica… Želim li ja to…? Ma sve je nejasno… I sam sam sebi nejasan što tu tražim. Kažu: “Bit će na jesen ponovo…” Ma da vidjet ću do jeseni… Možda… Razmišljam o Gospi. Pa ja ju uopće ne poznam! Istina, moljah tu i tamo krunicu. Pa bio sam u njenim svetištima. U Međugorju čak tri puta… Pa svejedno, kao da ne postoji u mom životu, mom srcu… Cijeli život prolazim pokraj nje, što kažu „kao pored turskog groblja“. Razgovarah iza toga s jednom znanicom na tu temu… Pojasnila mi je što je škapular, što predstavlja. Razumjeh, ali u srcu praznina – nema Marije. Kaže mi, ide uskoro u Međugorje. Dobro, pozdravi Gospu, kažem, pomoli se za mene. Naravno da hoće. Tog dana, vozim se autom kad vidim stiže poruka na mobitel: na Brdu sam, molim za tebe. Gospa te pozdravlja… I prođe mi taj čas nekakav čudan osjećaj tijelom. Gospa baš mene pozdravlja… Pa nisam ja mislio ništa posebno kad sam rekao da ju pozdravi. I odjednom suze navriješe na oči, meni koji nikad ne plačem, suze teku od neke dragosti. Ne znam ja ni sam što se događa, moram stati uz rub ceste. Snažan osjećaj struji tijelom, nov, nepoznat… Gospa me pogledala, mene koji sam ju cijeli život ignorirao, koji sam bježao od nje, ali koja nije bježala od svog djeteta kakvo god bilo. I bila je to prva klica odluke: uzeti njen škapular, predati se pod njenu zaštitu… Prvi puta poželjeh nešto takvo.

Ponovno karmelska zajednica. Kažem časnoj: Hoću i ja škapular. Zapisujem se, odluka je pala iako još nisam posve načisto s tim, no nutarnji glas mi govori: uzmi, to je od Gospe. I dođe dan kad će biti primanje škapulara. Sad znam da se to kaže „oblačenje“. Već sam siguran da to želim i to ne onako samo uzeti… Gospa je već priredile srce. Večer prije oblačenja, odlazim na ispovijed jer želim ga primiti čist. Postim taj dan… zatim ispovijed, idem pokoru izmoliti. Put me odvede kod oltara blaženog Alojzija Stepinca. Nakon par rječi pokore odjednom se otvori srce, bujica suza navre od neke sreće, radosti, ne znam opisati taj osjećaj. Jedva izrekoh pokoru, ali suze ne staju. Gledam da me tko ne vidi… Pričest… Gledam u Presveto. Suze i dalje idu… Ah što mi se to događa Isuse? Jedva nekako dočekah kraj Svete Mise. Po prvi put na kraju mise stadoh pred Gospin kip i kažem joj: Gospe moja, sutra ću obući tvoj škapular. Hvala ti što si me milosno pogledala, hvala ti za dar suza. Ma to može biti samo tvoj dar meni koji to ničim nisam zaslužio, od tebe pored koje sam prolazio cijeli život kao da ne postojiš…

Ah Gospe… Dobra mati moja… Ti ne ostavljaš neposlušnu djecu… Skupljaš ih pod svoj plašt bez obzira na njihovu neposlušnost. I suze tekoše niz lice i ja se ne stidjeh svojih suza….
To veče sam duhovno primio škapular… Idući dan je bila formalnost. Lijepa svečanost u Karmelu, čestitke, pjesma, druženje. Poljubih škapular kod dodjele i rekoh si: sad te oblačim za svagda… Sa mnom ćeš i u grob… Sad sam i ja karmelićanin.. Istina, laik… Ali Karmel je u srcu… Srce određuje.. Sve je u srcu… I ja sam u srcu moje Gospe… I ne odvajam se više od Nje. A i ona je sad trajno u mom srcu, kao što je i škapular stalno kraj srca. Znam da je to samo znak nečeg dubljeg u meni, ali ne običan znak, više je to od znaka. To mi je sigurnost u nevolji, sumnji, teškoći. Sjetim ga se, dodirnem, poljubim i osjetim da su Gospa i njena zaštita stvarno tu. I molim svako veče obveznu molitvu… I više. Jer neće proći puno vremena, doći će i ona subota kad će Gospa doći i održati svoje škapularsko obećanje. Jer ona drži do svojih obećanja. I ne zovem ju više samo Gospa, odnedavno u mom srcu stanuje još ljepša riječ: Mama… Ne majka… Mama, ona dobra mama koja skuplja svoju odbjeglu djecu kao kvočka piliće pod svoje skute, pod zaštitu svog moćnog plašta. I nema u meni više starog straha. Ma predajem ti Gospe svoje srce… Ma ne samo srce, cijelog sebe. I hvala ti za ljubav kojom me obasipaš, za darove koje si mi dala, za osjećaj slobode svoga djeteta, za bezuvjetnu ljubav, za onaj milosni pogled koji liječi… Mama ja sam tu… I nikuda više ne idem…

Mamin sin

Izvor: ZKL-BSI Strmec Uspon (1-6) 2013/2014

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

3 × 4 =

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Current month ye@r day *